Bila sam najhrabrije dijete koje sam ikad vidjela. To ne znači da nisam imala strahove, itekako sam ih imala. Ali način na koji sam ih prevazilazila je bio moćan. Verala sam se po drveću tako što se zakačim nogama i onda pustim ruke i visim naopačke, kao slijepi miš.
Obožavala sam tatu.
On je bio cijeli svijet jedne male, divlje djevojčice koja mu je u naručje skakala sa balkona ili krova garaže.
Prva trauma koje se sjećam se desila kada sam, sa 10 godina, ostala sama. Tata je poginuo u ratu, mama se odsijekla od emocija i govorila sestri i meni da “moramo biti hrabre i naš bol dostojanstveno nositi”. Ova vrsta hrabrosti i dostojanstvo su bile preteške za malo dijete. Pisala sam svako veče u dnevnik rečenicu:
“Molim te bože, vrati mog tatu, ne mogu više da budem hrabra” koju bih pošvrljala da mama ne otkrije da izdajem našu porodičnu hrabrost.
Jedan dio traume je bio u onome što se ispred mene desilo. Gubitak osobe koja je za mene predstavljala cijeli svijet, sigurnost, slobodu, podršku, radost, prihvatanje, ljubav.
Drugi dio traume je unutarnja reakcija. Emotivna havarija malog djeteta koje nema kome da da sav taj bol. Sama sam se gušila u njemu i krila da mi je teško. Ovo me naučilo da:
“Kako se TI osjećaš kada tata ne može da te povede na svoj trening, brat ne da loptu, učiteljica kaže da si spor?”
“Šta TI misliš o tome što je drugi dječak izabran za kapitena, želim da čujem kako TI to vidiš?”
2. Kao kouč prepoznajem STVARNU traumu kod svojih klijenata.
I pomognem im da sada kao odrasli nauče da daju saosjećajnost svom unutarnjem djetetu. Dijelu sebe koji je kroz traumu prošao sam, bez emotivne podrške.
Druga trauma, koja je uslijedila je preseljenje u drugi grad. Bila sam paralizovana sa druženjem. Kroz prozor bih gledala djecu koja se igraju i maštala da se igram sa njima. U svojoj sobi sam se igrala igranja sa djecom. Znala sam im imena i smišljala naše igre. Nisam se usuđivala da im priđem. Bojala sam se da će prepoznati moju veliku tajnu. Da nisam kompletna, da mi fali jedan dio – moj tata, moja sloboda, da sam sada neadekvatna, da nešto nije u redu sa mnom. I šta ako otkriju da nemam tatu, prepoznaće i moju tugu i saznaće da nisam hrabra.
Ovaj period je rodio dijelove mene koji osjećaju da nigdje ne pripadaju. I da se baš moram potruditi da bih dobila značku PRIPADAŠ, nisi vanzemaljac.
Moja prva potreba koja mora da bude zadovoljena da bih se povezala sa nekim je pripadanje. Odnosno, tek kada osjetim pripadanje, mogu se povezivati. Kroz self koučing sam naučila kako ovo mogu sama regulisati. I naravno naučiti isto i moje klijente.
Potreba za pripadanjem je rodila moj plizer obrazac. On mi je osvajao lažna prijateljstva i održavao odnos sa mamom.
Dok bih imala sjajne rezultate u školi i držala se kalupa dobre djevojčice – mama je bila zadovoljna. Mama zadovoljna = vrijediš. Međutim plizer ne može bez svog zlog brata blizanca – buntovnika. Dok se moj plizer mučio da dokaže i pokaže kako zaslužuje ljubav mame i lažnih prijatelja oko mene, moj buntovnik je sve rušio.
Odnos sa mamom mi je bio emotivno pretežak. Kamena i stamena usmjeravala je svoju djecu na “pravi put” a to su dobre ocjene i besprijekorno ponašanje koje dolikuje pristojnoj djevojčici. Međutim, pristojnu djevojčicu počinje da guši tijesni kalup. Moj život je bio prepun lažnih odnosa i uslovnih ljubavi.
Sa 17 godina krećem da pijem u izlascima. Alkohol je bio fenomenalan otupljivač bola i unutarnje nesreće koja je svakodnevno tinjala u meni. Gledajući retrospektivno na ovaj period života – ne znam ni kako sam preživjela opasnosti kojima sam se izlagala, u pijanom stanju, samo da osjetim da sam ŽIVA.
Bila sam u vezama u kojima sam se gušila, tražeći u njima potvrdu da sam konačno voljena i uništavajući ih istovremeno kroz izlaske sa drugim momcima, društvom.
Paralelno završavam Elektrotehnički fakultet prva u generaciji i nakon tri mjeseca dobijam posao u korporaciji u kojoj sam 13 godina.
Ovaj period me iskustveno naučio koliko je naše ponašanje ogroman trud da sakrijemo unutarnje nesreće.
Da smo izgubljene duše, gladne i žedne ljubavi.
I koliko je važno naučiti svako biće da nije samo kada djeluje da jeste.
Prvi put sam se stvarno zaljubila u trijeznom stanju i udajem se sa 29 godina za čovjeka sa kojim sam se zabavljala 7 mjeseci.
Dobijamo ćerkicu zajedno i po prvi put osjećam da moj život ima svrhu.
Fascinirana sam koliko čisti smo rođeni i konačno prepoznajem sve laži i uvjerenja sa kojima sam odrasla.
Znala sam da ću biti drugačija majka od moje, samo ako uspijem prepoznati emotivne potrebe mog djeteta koje kod mene nisu bile prepoznate.
Tada kreće rad na sebi i nikada ne prestaje.
Nakon 2 godine dobijam prvog sina i nakon još 2, drugog.
Obožavam biti mama.
Obožavam se igrati sa njima. Slušati i bojiti svijet njihovim mislima.
Oni su moji učitelji PRIMJENE boravka u sadašnjem trenutku, odnosno SLOBODE od obrazaca iz prošlosti i iscrpljujuće potrage za srećom tamo negdje u budućnosti.
Njihova mudrost je jednostavna i jasna. Posmatranje svijeta kroz njihove oči je puno doprinijelo mojoj koučing metodologiji.
Lako mi je prepoznati klijentova nabacana uvjerenja preko one čiste, nedodirljive, autentične dječije suštine.
Od 2015. Radim na sebi kroz knjige, kurseve, uživo edukacije.
Učitelji koji su obilježili moj pristup koučingu su:
Prošle godine, 6. juna desila se saobraćajna nesreća u kojoj su bila moja dva dječaka i mama. Mama je vozila i usred vožnje izgubila svijest. Auto je prošlo kroz bankinu. Odnosno bankina je prošla kroz sredinu auta.
Mama je prebačena u drugu državu na hitnu operaciju mozga, nisu joj dali šansu da preživi, a ako preživi neće biti sposobna da govori i hoda. Preživjela je, hoda i govori.
Fascinirana sam čovjekovom snagom da preživi i oporavi se.
Stariji dječak je lakše povrijeđen, 3 kopče na glavi i 3 na ruci. Mlađi dječak ima povredu glave i frakturu ruke. Njegova povreda glava je zapravo zguljen skalp, koža sa lobanje. Netaknuta kost. Imao je samo 30 konaca na glavi.
Koliko samo obilja sreće naša porodica ima.
Mislila sam da sam osvojila najveću moguću lutriju – Živu i potpuno zdravu djecu.
Još jedna lutrija se desila u tom periodu. Unutarnji mir.
Čitala sam i slušala Ekart Tolle-a i moju koučing mentorku Shefali Tsabary kada su pričali o trancendentalnom stanju svijesti i da je najveći portal za nju BOL.
Teške životne situacije koje te bacaju u potpunu nemoć – kada nemaš za šta vanjsko da se uhvatiš, jer tu je kolaps. I jedino mjesto gdje imaš opciju da odeš je unutra, u dublju dimenziju sebe.
To znači transcend, prevazići probleme i osjetiti unutarnji mir. Pronašla sam ga tada u najbolnijem životnom momentu i uspjela sam biti dobro iznutra i prisutna vani sa važnim odlukama.
Ponovo sam učila od djece. Važno je da smo sada zajedno i da imamo autiće i “čovječe ne ljuti se” za igru po cijeli dan.
Naučila da mom unutarnjem miru pristupim kada mi je potreban.
Kroz koučing upravo ovo učim moje žene – da je sve što im je potrebno, već u njima, bile su tu dok su bile djeca.
Sada je samo potrebno da osvijetlimo put do tog mjesta.
I one zaista kažu “Ovo mjesto je poznato”.
Conscious coaching revolution, LLC confers
